Povijest gina seže do Nizozemske, gdje ga je proizveo nizozemski kemičar Dr. Sylvius, početkom 17. stoljeća. Namjera mu je bila pronaći lijek koji bi pročistio krv kod otkazivanja bubrega. Nazvao ga je “genever” što na francuskom znači “borovnica”, jer je koristio neutralne pšenične alkohole obogaćene borovnicom.

Englezi su zatim vrlo ubrzo uvidjeli da se od gina čovjek osjeća “bolje” pa su gin donijeli na otok i pili ga potpuno slobodno. Vrlo brzo su ga i sami počeli proizvoditi. Godine 1698. u Engleskoj, za vrijeme Williama III, gin je postao ne samo važan proizvod, nego i proizvod koji je bio vrlo konkurentan na francuskom tržištu. Iza toga je bila osobna namjera Williama III da “ozlijedi” francusku vladu zbog njezinog odnosa prema njegovoj rodnoj zemlji, Nizozemskoj. Dok su francuska pića bila vrlo skupa na britanskom tržištu, gin se u Francuskoj prodavao po vrlo pristupačnim cijenama i proizvodio se u ogromnim količinama. U to vrijeme, neškolovanost je dovela do toga da su ljudi niskog staleža pogrešno shvatili primjenu gina. Tako su ga koristili kao sredstvo za izazivanje abortusa, što je kod višeg staleža izazivalo prijezir. Tada je gin postao poznat kao “Mother’s Ruin”.

Jedan od pionira u proizvodnji gina u Engleskoj bio je Alexander Gordon, koji je pokrenuo svoju destileriju u Londonu 1769. godine i postavio standarde za kvalitetu odličnog gina. “Boar’s Head” odnosno svinjska glava (gin koji se u Engleskoj servira povodom velikih svetkovina) koju su preci g. Gordona nosili na svojim štitovima, i danas predstavlja znak kvalitete gina. Tako danas vrlo poznati Gordon’s Gin dominira na svjetskom tržištu. Još jedan proslavljeni pionir u proizvodnji gina bio je Charles Tanqueray, kojemu je bilo samo dvadeset godina kada je osnovao destileriju u Londonu. Bilo je to 1830. godine. On je doslovno usavršio proizvodnju gina svojom posebnom recepturom, obogaćujući gin bobicama juniperusa (vrsta smreke) i ostalog bilja. Tanqueray Gin, koji se danas izvozi u više od stotinu zemalja svijeta, predstavlja svjetski broj jedan tj. tzv. super-premium gin, a u SAD-u slovi kao najprodavaniji uvozni gin. Specifična zelena boca, čiji je izgled baziran na londonskim hidrantima iz 19. stoljeća, jedina je boca te vrste koja je zaštićena patentom. Dan danas se gin proizvodi od žitarica s dodatkom bobica juniperusa i ostalog bilja. Pod “ostalim biljem” podrazumijevaju se najrazličitije vrste biljaka koje pojedina destilerija koristi u procesu proizvodnje: kora naranče, anis, kora limuna, trska, kora breskvinog drveta, gorki badem, kumin, smrvljeno zrno kakaoa, gospino bilje, korjen perunike i dr.

Većina ginova sadrži 40 – 57% alkohola te su uglavnom bezbojni, iako neki mogu imati zlatnu boju koju duguju čuvanju u bačvama. Poznate vrste gina su još: London, Golden Gin, Old Tom, Beefeater, Bombay, kao i ginovi obogaćeni voćnim sastojcima. Dry (suhi) ginovi su najpopularniji, a u njihovoj se proizvodnji koriste razne mirisne biljke. One su ili obješene s unutarnje strane iznad peći za destilaciju kako bi se apsorbirao njihov miris, ili se dodaju direktno u peć prije početka procesa destilacije.

Gin se ne karakterizira prema godinama. Prema regulativama, proizvođačima gina nije dopušteno isticati proizvod prema godini. Razlog tomu vjerojatno leži u činjenici da gin ne treba odstajati jer je spreman za konzumiranje odmah nakon procesa proizvodnje.

Koktele čiju osnovu čini gin možete potražiti ovdje.

Close Menu